Život je poput plesa... u koracima nekad napravimo i koji krivi, ali ipak najljepše je prepustiti se ritmu i plesati s nekim koga volimo.

Još uvijek dotaknem
Neispisana slova tvojeg imena
Na bijelom papiru nedoživljenih uspomena
I opet se izmakne tlo pod mojim nogama,
Osjetljivo na podražaje,
Koji imaju prizvuk tvojih riječi.
Kažu da te mogu zamijeniti
U nekom tamnom prolazu između svjetova,
Između njihova i svojeg uma.
Pitam: S čim?
Jer ne postoji nitko s kim bih mogla zamijeniti
Otisak tvojih usana upečačen
U udubini mojeg uha
Ili dodir tvojih prstiju na vratu
Tik ispod moje kose.
Tko to može zamijeniti
Na način „staro za novo“?

Još uvijek dotaknem slova tvojeg imena
Ugravirana u zabludi prošlosti
I utisnuta u nesigurnosti novog jutra
I osjetim tihu jezu poznatog
I okus grube neizvjesnosti koja ne ispušta moje ruke.
Pitam se koga to poznajem
Na rubovima ove stvarnosti
I koga prepoznajem u svojoj nutrini.
Čiji dodir lakih krila.
Da li samo dotrajali ostatak prošlih vremena
Ili riječ sudbine napisanu poznatim slovima.
Kažu da smijem zaboraviti.
Pospremiti prošlost u dubine
Iz kojih nikom nema povratka.
Daleko od čarolije uspomena.
Pitam: Koga?
Tebe u mene ili sebe?
Jer nemoguće je zaboraviti
Pogled u daljine gledan svojim očima
I tisuće zvijezda upaljenih na obzoru
Kad svaki nosi u sebi jedan isti dragi lik,
Neizbrisiv u svojoj prolaznosti,
Nepromjenjiv u vremenu.

Žudim za riječima pretočenim u tihi šapat,
Što se provlače kao niti kroz
Modre boje sumraka,
Spajajući sjećanje o prisustvu
S nedostajajem koje se javlja u grudima.
Na mojim usnama tišina.
Raspršena jeka pretvorena u sitan prah
Nezaborava
I otisak tvojeg prsta kao pečat ove šutnje.
Ne, ništa se ne smije reći.
Izgovorene riječi su zrelo mirisno voće
Izraslo unutar nas kao i ova ljubav,
Ali rečene u usamljenosti, posve same,
Umiru pod dodirom vremena.
Trunu, mijenjaju se, blijede...
Osuđene da nestanu. Ispare poput vode
Pod nježnom, ali vrelom rukom sunca.
Nakon svega ipak ostaje trag.
Bijeli krug praha na crnom noćnom nebu
Kao nečujno izrečen dah.
Jedan znak. Dokaz žudnje za istim riječima
Pretočenim u tihi šapat.

„Pjesničko stvaranje je neobjašnjiva tajna, kao tajna rađanja čovjeka. Odnekud se čuju glasovi i
uzalud je razbijati glavu o tome otkud dolaze.“
Lorca

Jednom kad odrastem,
Te jedne godine tko zna koje,
Kad nebo osvane kao nekad
One iste čarobne boje.
Svemu biti će kraj, ali žaliti neću.
Biti ću ponosna na sve što sam bila.
S osmijehom u oku zakoračiti ću smjelo
Prateći tihi lepet tvojih malih krila.